SVETLOST
Slobodom svojom nazvaću, noći, lik koji vidim, kad zažmurim, u protoku moje krvi, u času jave što se s časom sna grli - nebeski početnik - na prvom zamahu ptice koju jurim, u čijim se očima ostali delovi tela dave, ka čijoj vatri iz srca i moja vatra hrli. Slobodom svojom nazvaću, dane, lik koji zvoni mirisom svojim, tromim i lakim, setnim ko dlan, čije se trepavice spajaju s mojim kao krik, kome su reči Isus i Pesma isto, koji hoda, ljubavlju ovenčan, po kapilarima jutarnjeg sunca i zore, i sutona - detinje, čisto, a svaka mu veđa o ponoći bunca. Slobodom, dakle, nazvaću svojom lik fotona, cveća, šape, lik crnog i belog spektra sveta, jer sam naučio, ko drevni početnik, da razumem kojom zjape bojom, gestom i glasom - bez pokreta - grudi čovečje u koje se sručio dodir uplašen, zbunjen, hrom, jer je: Svetlost, Svetlost, Setlost - moj dom. Dušan Matejić Beograd, 5-6. septembar 2021.